POEZIJA

 

Dolazak Prijatelja

 

Duboko smo u noći,

sami od ljudi,

prilika da zastanemo,

udahnemo, zrak tišine.

 

Kandilji na munarama.

osvjetljavaju put,

budnim zahidima,

 

A stari muezzin,

taj skretničar dobru,

poziva, smiraju molitve,

 

Kapije su ačik,

širom otvorene,

traže se sijela iskrenih,

da ih se zaspe sepetima,

blagoslova i selama,

 

Časni pisari šilje pera,

otvaraju kitabe dobra,

da popune bjelinu,

najljepsim riječima.

 

Sultanu svih mjeseci,

iskreni te, s lezetom,

iščekuju.

 

Ertan Čako

 

S mukom je i last

 

Zdrobljene skoljke skripe pod bosim stopama,

vec dobrano nahodanim i od traganja umornim.

 

Znojni, izgrebani tabani ceznu za divanom brokatnim,

mastaju o udobnim plisanim papucama,

da ih obaviju majcinski, njezno.

 

Pogledaj,

zar ne vidis kako se presijava na predaksamskom suncu,

tamo u daljini,

kraj mirnog jezerca,

uz stazu posutu bijelo sedefnim ljuskicama,

 

Nastavi skripavim puteljkom,

cak i skoljke stigose do odredisne luke,

 

Ustraj, zavicaj blizu je.

 

Vode ugodne cekaju,

krvave tabane operi,

da osjetis blagodat kod prvog koraka,

 

Pripremi ih za kadifnu obucu,

da ciste na konacnoj stanici,

prime dugo ocekivani zagrljaj.

 

"Ta, zaista, s mukom je i last."

 

Ertan Čako

Obrisi proslosti

 

Kada casni rob Tvoj,

vapajem izusti rijeci,

koje sebepom spoznaje,

poimanja istinoljubivosti,

svjesnosti jave bijahu.

 

Molitva do tad nigdje zabiljezena,

molba i sapat duse cestite,

koja nelagodu i nemir prepozna.

 

Obris proslosti iznjedri iskrenu zudnju

u kutku probudjenog srca,

koje drazesno,

dahom, izrecitova harfove bljestave.

 

Izaslanik povjerljivi prenese poruku,

ferman, koji jasan odgovor prijatelju dade.

 

Razum i njedra pohitase da ugrabe mustuluk,

kad ruh vec zadovoljno spokojan u basci zelenoj.

 

Ertan Čako

Prah i Pepeo

 

Zaneseno srce moje, jos okovima stisnuto,

Postajes li nehajno, pa drijemez te hvata,

 

Slusas li bolne, olovno teske otkucaje kako jadikuju,

Zar vec, na davno dato obecanje zaboravilo si,

 

O jadno moje, rastrgaj tu podmuklu ljusturu,

rijesi se prolaznosti uobrazene,

 

Odskrini zlatnu kapiju koja rastavlja istinu od neistine,

Ugledaj svjetlo, osjeti mirise i cari nevidjene,

 

Prepusti se zanosu, oslobodi se gvozdenih okova,

Neka svaki udar tvoj molba, iskrena ceznja bude,

 

Ta samo On sigurnost i smiraj kadar ti je dati,

Pa zasto nemaran sniti i u muci biti,

 

Pred bezbrojnim dokazima pepeo postani,

Zar i planina golema osvjedocenje Istine prahom ne potvrdi.

 

Ertan Čako

Copyright © All Rights Reserved